Učenje Simona Maga do nas dolazi u krajnje zamršenom i protivrječnom izlaganju. Simon Mag, kaže Hipolit, tvrdi da je svako ljudsko biće stanište i da u njemu stanuje neograničena moć ... korijen svemira, ali pošto ta beskrajna moć postoji u dva vida, stvarnom i potencijalnom, ona živi u svakom u latentnom stanju, potencijalno, a ne stvarno. Samoistraživanjem čovjek otkriva ovu božansku moć u sebi. Sljedbenici su mu simonovci. Hrišćanska tradicija među Isusovih sedamdeset apostola navodi nekolicinu koji su odstupili od Crkve postavši sljedbenici Simona Maga.
Hrišćani se razlikuju u mišljenju i ubeđenjima u vezi here sa tumačenjem određenih biblijskih odlomaka, ali veruju u isti osnovni princip- da je Isus Hristos Božiji Sin koji je platio cenu ljudskog greha umrevši na krstu i ustavši iz mrtvih.
Хришћани су од самог почетка били организовани у јединствене хришћанске заједнице епархије - цркве.
Најшире значење има екуменски или васељенски сабор коме присуствују патријарси, епископи, кардинали, примаси (некадашња титула између митрополита и патријарха), надбискупи.
С једне стране је остала Православна црква (која поштује и чува каноне и одлуке седам васељенских сабора), која одбацује и не признаје универзални ауторитет, непогрешивост и примат папе, и која је данас организована углавном на националном нивоу. На другој страни, настала је Римокатоличка црква, над којом папа има потпуну јурисдикцију.
Osim kao vjerska misticizam se javlja i kao filozofska doktrina koja drži da je sve što čovjek iskustveno doživljava samo factor nadnaravnog, to jest da je svaka opstojnost simbolička preobrazba nadnaravnog postojanja. Prvu je takvu filozosku mističnu doktrinu zasnovao Plotin:
Долази до подјеле хришћанске цркве на Западну (латински језик) са сједиштем у Риму, и Источну (грчки језик) са сједиштем у Константинопољу, са значајнијим заједницама у Египту и Сирији. Западна и Источна црква се не слажу у многочему прије свега у вези бројних административних, литургијских и доктринарних ствари, од којих иступа посебно учење о филиокве, учење о чистилишту и примат папе у црквеној хијерархији. Шизма је остала и до данашњих дана.
U Kršćanstvu se Bog slavi životom po vjeri i evanđelju te posebnim obredima, koji se obavljaju u posebnom prostoru, tijekom crkvene godine, nedjeljama i praznicima. Kršćanski najvažniji obred naziva se liturgija ili bogoslužje.
Како се реч религија данас употребљава на скоро свако облик религиозности онда морамо издвојити хришћанство из тог плурализма религија и истаћи да се хришћанство условно може назвати религијом само ако га назовемо истинитом религијом. Јер, заиста, хришћанство као једина истинита религија која пружа човеку дар вечности, је изнад обичне профане употребе речи религија те када описујемо хришћанство морамо бити јаснији и обисати нашу хришћанску веру као ”истинитом религијом”. Иначе, православни богослови и учитељи Цркве су кроз историју хришћанства више волели називати хришћанство нао начином живота и заједницу са Спаситељем Христом, те се и ми придружујемо том светоотачком виђењу хришћанства: иако јесте облик религиозности, хришћанство је много више од тога – оно је заједница, невидљива заједница нас хришћана са нашим Господом Исусом Христо, те као таква заједница хришћанство представља не само начин религиозности него и начин живота. Јер наш живот има своју богомдану пуноћу само онда када је она остварена у заједници са Христом, и зато је много боље и исправније назвати хришћанство нашим животом у Христу и са Христом – εν Χριστώ και συν Χριστώ.
Međutim, kao što se ne običava nekoga tko bi imao neke osnovne pojmove o glazbi ili umjetnosti nazivati umjetnikom ili glazbenikom, nego samo one koji za to imaju posebne kvalitete i ostvarenja, isto pravilo vrijedi, odnosno trebalo bi vrijediti, kad se nekoga kršćanina ili duhovnu osobu oslovljava »mistikom«.
Istorija hrišćanstva odnosi se na hrišćansku religiju, hrišćanski svet i crkvu sa svojim različitim denominacijama, od one. veka do danas.
car or truck Konstantin Veliki koji je vladao od (306. – 337.) uvidevši bezopasnost, šta više potencijalnu korisnost nove religije po državu, zbog hrišćanskog učenja da je svaka vlast od boga, 30. aprila 313. godine Milanskim ediktom proglašava ravnopravnost hrišćanstva sa ostalim religijama, i ono ubrzo postaje i zvanična državna religija u Rimskom carstvu.
Pronađite izvore ljubavi, radosti, mržnje i žudnje... Ako pažljivo ispitate sve, naći ćete to u sebi.“ (Hyppolytus, Refutation of All Heresis). Logos-Hristos nije istovjetan s Bogom-Tvorcem, nego je njegova duhovna emanacija. Spasenje je čin spoznaje, potreban radi ponovnog vraćanja u harmoniju punoće (plerome). Smatra se da je autor nekanonskog Jevanđelja po Filipu izvjesni Valentin učenik: ‚‚Niti strahujte od tijela niti ga volite, ako ga se budete bojali, ono će zavladati vama; ako ga budete voljeli ono će vas Professionalždrati i paralizovati.“ (Jevanđelje po Filipu). Iako ih je Crkva smatrala jereticima oni sebe nisu tako doživljavali, već kao ljude kojima je Gospod dao pamet da misle, a ne samo da slijepo vjeruju.
Riba kao stari simbol kršćanstva. Kršćanstvo je nastalo u prvom vijeku naše ere u Palestini unutar Judaizma. U drugoj polovini tog vijeka osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja.